Da se danas, nekim čudom, u vihoru ove naše digitalne prašine i opšteg društvenog dremeža, na beogradskom asfaltu pojavi Pera Todorović1 – sa onim svojim prodornim pogledom, večito nemirnim duhom i perom koje je seklo dublje od sablje – šta bi video?
Zakoračio bi u svet u kome se mastilo osušilo, a papir postao luksuz prošlosti. Ugledao bi ekrane koji svetle sablasnim sjajem u rukama prolaznika i carstvo takozvanih „klikova“ gde se ljudska pažnja meri sekundama, a istina dubinom senzacionalističkog dna. On, koji je stvorio moderne srpske medije, koji je prvi shvatio da novine moraju ići u narod, među opančare i akademike podjednako, danas bi stajao nem pred porazom sopstvenog čeda.
Njegove „Male novine“2 bile su jeftine, pristupačne i narodu bliske, ali nikada nisu bile lišene duha, stila i borbenog tona. Danas bi Pera pisao gorke, otrovne i duboko analitičke eseje o tome kako smo sopstvenu slobodu zamenili za jeftinu zabavu, a novinarsku profesiju pretvorili u uslužnu delatnost političkih elita i korporativnih magnata.
Između "Malih novina" i jeftinog klikbejta: Gde je nestala duša srpske štampe?
Kada je Pera Todorović krajem 19. veka pokrenuo „Male novine“, njegova ideja bila je revolucionarna: demokratizacija pisane reči. Želeo je da vest stigne do svakog sokaka, da nepismeni pročitaju ili čuju šta se dešava u prestonici, da se stvori javno mnjenje koje misli. „Male novine“ su donosile romane u nastavcima, sudske hronike, ali i oštre društvene komentare. One su bile ogledalo stvarnosti, često sirove, ali uvek žive.
Šta imamo danas? Imamo privid izobilja i suštinsku pustoš. Današnje novinarstvo u Srbiji ne informiše; ono anestezira. Ono ne otvara oči; ono navlači mrenu. Pera bi u današnjim tabloidima prepoznao nakazno čedo sopstvene ideje o „narodnom listu“.
„Nije greh pisati za prost narod i činiti reč razumljivom svakome; greh je spuštati narod u blato sopstvene nepismenosti i tamo ga držati radi sopstvene koristi i vlastodržačkog ćefa.“ – pisao bi danas Pera, parafrazirajući svoje nekadašnje polemike sa salonskim intelektualcima koji su mu zamerali preveliku populizaciju štampe.
U tabeli ispod možemo videti paralelu između novinarstva koje je Pera Todorović utemeljio i ovog koje danas živimo, gde su principi zamenjeni algoritmima.
| Kriterijum analize | Novinarstvo Pere Todorovića (kraj XIX veka) | Savremeno srpsko novinarstvo (XXI vek) |
|---|---|---|
| Cilj i misija | Prosvećivanje naroda, politička borba, stvaranje kritičke javnosti. | Profit kroz preglede (klikove), pacifikacija javnog mnjenja, propaganda. |
| Odnos prema vlasti | Beskompromisna kritika, robija zbog reči, stalni sukob sa režimom3. | Podaništvo, prepisivanje saopštenja, finansijska zavisnost od državnih konkursa. |
| Stil i jezik | Bogat, književni jezik, oštra polemika, poštovanje čitaoca. | Osiromašen rečnik, vulgarni senzacionalizam, gramatička nepismenost. |
| Format i dostupnost | Jeftina štampa dostupna svima, feljtoni, romani u nastavcima. | Digitalni portali, instant vesti, dominacija video forme nad tekstom. |
| Sudbina novinara | Progon, zatvor, ali i ogroman društveni ugled i uticaj. | Ekonomska nesigurnost, marginalizacija, gubitak društvenog ugleda. |
Poltroni, cenzori i "dvorske službe"
Pera Todorović je bio čovek koji je zbog svojih uverenja i pisanja tamnovao, bio osuđivan na smrt nakon Timočke bune, preživeo političke progone i lične tragedije. On je znao kolika je cena slobodne reči. Zato bi danas njegov najžešći gnev bio usmeren ka onome što nazivamo „autocenzurom“ i dobrovoljnim ropstvom.
Današnji srpski novinar retko ide u zatvor zbog napisanog teksta – ne zato što je sistem postao demokratski i tolerantan, već zato što novinar retko kada napiše išta što bi moglo uznemiriti duhove na dvoru. Reč je tupa, zubi su povađeni, a mastilo je zamenjeno toplom vodom. Pera bi sa prezirom gledao na armiju „kopipejst“ novinara koji ne izlaze iz svojih klimatizovanih redakcija, čiji se rad svodi na prenošenje agencijskih vesti i tvitova političara.
Pera Todorović nikada nije bio salonski pisac. On je vest tražio na ulici, u mehani, na barikadi. Današnja distanca između novinara i stvarnog života naroda jeste najveća provalija u kojoj je nestalo poverenje čitalaca.
Kako bi Pera opisao današnje konferencije za novinare? Video bi ih kao pozorišne predstave u kojima su uloge unapred podeljene. Sa jedne strane stoji svemogući vladar koji drži monologe, a sa druge strane uplašena, tiha masa koja klima glavom ili, još gore, naručeni jurišnici koji umesto pitanja drže hvalospeve. Todorović, koji je kralju Milanu Obrenoviću smeo da kaže u lice ono što niko drugi nije smeo, danas bi verovatno bio proglašen za „stranog plaćenika“, „domaćeg izdajnika“ i izvrgnut ruglu na naslovnim stranama onih istih novina koje su nasledile njegov format brzih vesti.
Tehnološki trijumf i moralni sunovrat
Nije Pera bio protivnik progresa. Naprotiv, on je u svoje vreme koristio najsavremenije tehnike štampe i distribucije. Radovao bi se internetu, brzini kojom informacija može da putuje. Ali, brzo bi shvatio da je tehnologija postala gospodar, a ne sluga istine.
U svetu gde algoritam određuje šta je važno, čovek prestaje da misli. Ako vest o tragediji ili političkoj korupciji ima manje pregleda od snimka iz nekog rijaliti programa, algoritam će je gurnuti u zapećak. Pera bi pisao o tome kako smo stvorili „digitalnu tamnicu“ u kojoj sami biramo svoje rešetke.
„Nekada su nas hapsili žandarmi i bajoneti, jer su se plašili naše reči. Danas nas hapse nevidljive niti mašina koje nam šapuću da pišemo samo ono što se lako guta i brzo zaboravlja. To je gora robija od ivanjičke, jer u njoj sužanj misli da je slobodan.“
On bi uočio da je savremeni čitalac izgubio sposobnost koncentracije. Eseji su prekratki, analize preduge, a sve što traži više od tri minuta pažnje biva proglašeno dosadnim. Novinarstvo je tako postalo industrija brze hrane – privlačno na oko, puno praznih kalorija, a dugoročno smrtonosno za duh naroda.
Recept za vaskrsenje: Kako bi Pera danas vodio borbu?
Da li bi Pera Todorović samo očajavao? Nikada. On je bio čovek akcije, borac koji se dizao iz pepela i kada su ga svi otpisivali. Da je danas živ, on bi verovatno uradio sledeće:
- Pokrenuo bi potpuno nezavisan digitalni medij koji se ne finansira iz državnog budžeta niti od sumnjivih korporativnih sponzora, već isključivo od strane čitalaca koji cene slobodu.
- Vratio bi stil i književnost u novinarstvo. Dokazao bi da tekst o komunalnim problemima ili političkoj aferi može biti napisan uzbudljivo, sa metaforama, satirom i dubinom koja prevazilazi suvoparni administrativni jezik.
- Izašao bi na ulicu. Pokazao bi mladim novinarima da se priča ne nalazi u saopštenju ministarstva, već u razgovoru sa seljakom kome su oteli reku, radnikom koji radi za minimalac i profesorom koji ćuti jer se plaši gubitka posla.
Pravi lek protiv tabloidizacije nije cenzura niti državna regulacija, već stvaranje medija koji će ponuditi alternativu – istinu koja je zanimljivija od laži, i stil koji je privlačniji od prostakluka.
On bi nas podsetio da novinarstvo nije zanat u kome se samo odrađuje radno vreme od devet do pet. To je poziv, skoro pa monaški čin, koji zahteva spremnost na žrtvu. Ako nisi spreman da te čaršija pljuje, da te moćnici mrze i da tvoji najbliži brinu za tvoju egzistenciju, onda se ne hvataj pera. Idi, bavi se nečim drugim, budi pisar u nekoj od bezbrojnih kancelarija, ali ne kvari zanat koji su svojom krvlju i suzama gradili bolji od tebe.
Gledajući u budućnost, Pera Todorović bi nam poručio da bitka nije izgubljena. Dokle god postoji makar jedan čovek koji želi da čuje istinu i makar jedno pero koje odbija da se proda, sloboda ima šansu. Ali ta borba zahteva hrabrost koju smo negde usput izgubili, uljuljkani u komforu naših malih, virtuelnih svetova. Vreme je da se probudimo, oštrimo pera i ponovo izađemo na megdan – baš onako kako je to radio stari, neustrašivi Pera, ostavljajući nam u amanet istinu kao jedinu svetinju kojoj vredi služiti.
Reference i napomene
Pera Todorović (1852–1907) bio je jedan od najznačajnijih srpskih novinara, pisaca i političara krajem 19. i početkom 20. veka. Jedan od osnivača Narodne radikalne stranke koju je kasnije napustio. ↩
„Male novine“ su bile prvi jeftini dnevni list u Srbiji, koji je Todorović pokrenuo 1888. godine. List je bio izuzetno popularan zbog svog modernog formata i pristupačnosti širokim narodnim masama. ↩
Todorović je zbog svog političkog angažmana i oštrih tekstova više puta hapšen, a nakon Timočke bune 1883. godine osuđen je na smrt, što je kasnije preinačeno u robiju. ↩
Najčešća pitanja i odgovori
Ko je bio Pera Todorović i zašto je važan za srpsko novinarstvo?
Pera Todorović (1852–1907) bio je srpski novinar, pisac i političar, pionir modernog novinarstva u Srbiji. Osnivač je 'Malih novina', prvog jeftinog, masovnog i modernog dnevnog lista koji je demokratizovao čitanje štampe i uveo brojne žanrovske inovacije.
Šta su bile 'Male novine' i kako su promenile medijsku scenu?
To je bio prvi list u Srbiji koji se prodavao po izuzetno niskoj ceni, dostupan običnom narodu. Pored političkih vesti, donosio je hroniku, feljtone, romane u nastavcima i društvene zanimljivosti, čime je postavio temelje modernog informativno-zabavnog novinarstva.
Kako bi Pera Todorović ocenio današnje srpske tabloide?
Iako je i sam optuživan za senzacionalizam, Todorović bi danas bio zgrožen nedostatkom pismenosti, odsustvom književnog stila i potpunom moralnom i političkom instrumentalizacijom modernih tabloida koji služe isključivo zaglupljivanju, a ne prosvećivanju naroda.
Koja je razlika između nekadašnjeg i sadašnjeg političkog pritiska na medije?
U Todorovićevo vreme novinari su zbog reči išli na robiju i pred streljački vod, ali su zadržavali integritet i ideološku vatru. Danas je pritisak suptilniji, ekonomski i tehnološki, što rezultira autocenzurom i dobrovoljnim podaništvom medijskih radnika.
Šta savremeni novinari mogu da nauče iz zaostavštine Pere Todorovića?
Mogu naučiti da novinarstvo nije puko prenošenje saopštenja, već borba za reč koja ima težinu, stil koji pleni i hrabrost da se stane iza napisanog teksta, bez obzira na posledice koje nameće vlast ili čaršija.