Kada je potpisnik ovih redova, u zlatno doba svojih Malih novina 1, šibao rečju i perom po devijacijama našeg društva, verovao je da nema veće pošasti od osione, polupismene vlasti koja silom guši slobodnu misao. Vek i po kasnije, kao nemi svedok novog doba, moram priznati sopstvenu zabludu. Silu je zamenila procedura; batinu je zamenio paragraf. Današnji cenzor ne nosi uniformu i ne mršti se sa dvorskih balkona; on nosi jeftino odelo, sedi iza pretrpanog stola u nekom ministarstvu, naoružan Excel tabelama, i sa osmehom administrativne ravnodušnosti potpisuje smrtne presude srpskoj kulturi.
Ulazeći danas u naša pozorišta i muzeje, čovek više ne oseća onaj uzvišeni miris talije, tutkala, istorijske prašine i stvaralačkog nemira. Oseća se opori, zagušljivi zadah registratora, pečatnog voska i besmislenih formulara. Naša kultura je okupirana. Okupirala ju je armija ćata 2, menadžera, koordinatora i revizora, koji od hramova duha prave fabrike za proizvodnju besmislenih izveštaja.
Trijumf paragrafa nad nadahnućem
Nekada su pozorišta vodili ljudi poput Branislava Nušića ili Milana Grola – ljudi od pera, duha i vizije. Oni su znali da je pozorište živi organizam, hirurški instrument kojim se secira društvena stvarnost. Danas, da bi neko bio na čelu pozorišta ili muzeja, ne mora znati ništa o Šekspiru, a još manje o konzervaciji srednjovekovnog slikarstva. Od njega se traži samo jedno: da bude poslušni izvršilac birokratskog rituala.
Upravnik modernog srpskog teatra više ne razmišlja o repertoaru, o tome koji će komad probuditi usnulu svest naroda, niti koji će mladi glumac doneti novu energiju na scenu. Njegov dan počinje i završava se pitanjima: Da li je javna nabavka za nabavku toalet-papira i pozorišne šminke sprovedena u skladu sa članom tim i tim? Da li je kvartalni izveštaj o samovrednovanju predat u tri primerka? Da li je ugovor o delu za gostujućeg reditelja prošao kroz filter Uprave za trezor?
Umetnost je, po svojoj prirodi, incident. Ona je nepredvidiva, buntovna, asimetrična i slobodna. Administracija je, nasuprot tome, predvidiva, uniformisana, simetrična i kontrolisana. Kada te dve sile dođu u sudar, u današnjoj Srbiji uvek pobeđuje administracija. Rezultat je poražavajući: predstave koje liče jedna na drugu, izložbe koje nikoga ne provociraju i muzeji koji služe kao hladne grobnice zaboravljenih eksponata.
"Umetnost koja moli za dozvolu u tri primerka, overenu kod notara, prestaje da bude umetnost i postaje dekoracija državnog aparata." — Misao u duhu slobodnog novinarstva
Zakon o javnim nabavkama kao giljotina za talenat
Nigde se ta nakaznost sistema ne vidi bolje nego u primeni Zakona o javnim nabavkama 3 na umetničko stvaralaštvo. Zamislite sledeću scenu, dostojnu najcrnje komedije našeg Nušića: ugledni scenograf, umetnik svetskog glasa, želi da za novu predstavu koristi specifičnu vrstu platna, koje se proizvodi samo u jednoj maloj manufakturi u Firenci. To platno daje specifičan odsjaj pod svetlima i ključno je za vizuelni identitet predstave.
Ali, avaj! Zakon ne prepoznaje "vizuelni identitet" niti "umetničku viziju". Zakon prepoznaje samo "najnižu ponuđenu cenu". Pozorište je dužno da raspiše tender. Na tender se javlja lokalna firma koja trguje građevinskim materijalom i nudi jeftino, grubo ceradno platno iz uvoza, po ceni tri puta nižoj od firentinskog. Po zakonu, pozorište mora da prihvati tu ponudu. Ako upravnik odbije i kupi ono što umetnik traži, rizikuje prekršajnu prijavu, posetu budžetske inspekcije i medijski linč zbog "nenamenskog trošenja narodnih para".
U tabeli ispod prikazali smo kako ovaj nakaradni sistem sistematski uništava suštinu kulturnog rada, upoređujući nekadašnji, prirodni poredak sa današnjim, administrativnim kavezom:
| Segment delovanja | Zlatno doba stvaralaštva (Sloboda i poverenje) | Doba administrativnog apsolutizma (Sumnja i papir) |
|---|---|---|
| Izbor saradnika | Upravnik i reditelj biraju najboljeg glumca ili umetnika na osnovu talenta i vizije. | Izbor se vrši kroz komplikovane ugovore, često limitirane kvotama o zabrani zapošljavanja u javnom sektoru. |
| Nabavka materijala | Nabavlja se odmah ono što je neophodno za scenografiju, kostim ili restauraciju, bez odlaganja. | Sprovođenje višemesečnih tendera; bira se najjeftiniji i najčešće neadekvatan materijal. |
| Vrednovanje rada | Merilo uspeha je reakcija publike, kritike, estetski domet i dugovečnost dela. | Merilo uspeha je broj popunjenih formulara, tabela, ostvarenih "indikatora" i formalnih izveštaja. |
| Sloboda rizika | Umetnik ima pravo na eksperiment i neuspeh, jer se iz neuspeha rađa nova estetika. | Svaki korak mora biti unapred opravdan i odobren; rizik je administrativno kažnjiv. |
Kao što se iz priloženog vidi, kreativni rad je sveden na mehanički proces u kojem je forma pojela suštinu. Kustosi naših muzeja više ne idu na teren, ne istražuju prašnjave tavanice starih kuća u potrazi za zaboravljenim pismima i slikama. Oni sede pred ekranima, unoseći podatke u beskrajne baze podataka koje niko nikada neće pročitati, pravdajući sitne donacije stranih ambasada i fondova koji od njih traže da srpsku istoriju uguraju u prokrustovu postelju modernih političkih floskula.
Važno je razumeti da birokratija ne guši umetnost slučajno, iz neznanja. To je svestan, iako često nesvesno sproveden, mehanizam kontrole. Državni aparat lakše vlada institucijama koje su okupirane papirima nego onima koje su okupirane idejama.
Muzeji kao magacini pečatiranog papira
Kada uđete u Narodni muzej ili Galeriju fresaka, vi ne vidite samo eksponate; vi vidite vekove našeg opstanka, našeg uspona i pada. Ali iza tih zidova, u kancelarijama koje posetioci ne vide, odvija se tiha tragedija. Kustosi, ti tihi čuvari naše baštine, pretvoreni su u administrativne robove.
Zakon o kulturnom nasledstvu, umesto da im olakša rad i zaštitu blaga, nametnuo im je obaveze koje nemaju nikakve veze sa strukom. Svaki eksponat, svaka promena lokacije, svaka pozajmica za izložbu u unutrašnjosti zemlje, zahteva takvu količinu odobrenja, rešenja i saglasnosti da se muzeji radije odlučuju da ništa ne menjaju i nikome ništa ne pozajmljuju. Lakše je držati sliku u mračnom depou nego proći kroz administrativni pakao njene privremene selidbe.
Gornji dijagram slikovito prikazuje put kojim svaka kreativna misao mora proći u današnjem sistemu. To nije put ka realizaciji, to je put na gubilište. Na svakoj od ovih stanica sedi po jedan birokratski dželat, spreman da odseče glavu svakoj ideji koja se ne uklapa u prosek i standardizovane kalupe.
Nevidljivi cenzor: Samocenzura kroz administraciju
Najopasnija posledica ovog stanja nije to što se troši previše papira ili što se gubi vreme. Najopasnija je samocenzura koju ovaj sistem rađa. Umetnici i upravnici, umorni od stalne borbe sa vetrenjačama administracije, polako odustaju.
"Zašto bih predlagao ovu provokativnu predstavu", pita se mladi reditelj, "kada znam da pravna služba neće moći da opravda angažman glumca iz inostranstva?" "Zašto bih organizovao ovu izložbu", misli kustos, "kada moram da napišem pedeset strana izveštaja o ekološkom otisku izložbenog prostora?"
Tako se stvara tiha, siva zona osrednjosti. Pozorišta igraju lake komedije i proverene klasike koji ne talasaju javnost; muzeji ponavljaju iste postavke godinama. Svi su pokriveni papirima, svi izveštaji su uredno predati, budžeti su "namenski" potrošeni, a kulturni život zemlje polako ali sigurno umire pod anestezijom.
Ako ste stvaralac u nekoj od institucija kulture, vaš najveći čin pobune danas nije samo ono što radite na sceni ili u izložbenom prostoru. Vaš čin pobune je odbijanje da postanete administrativni robot. Zahtevajte od svojih udruženja borbu protiv administrativnog terora, jer bez te slobode, vaša estetika gubi svaku etičku podlogu.
Kako razbiti okove: Reč za budućnost
Šta bi na sve ovo rekao Pera Todorović? On, koji je robijao zbog svoje reči, verovatno bi sa prezirom gledao na današnje intelektualce koji ćute pred terorom paragrafa. Rekao bi nam da smo kukavice jer smo dozvolili da nam slobodu oduzmu ne bajoneti, već registratori.
Rešenje ovog problema nije kozmetičko. Nije dovoljno smanjiti broj formulara ili ubrzati softver za javne nabavke. Potrebna je korenita, revolucionarna promena odnosa države prema kulturi.
- Umetnost mora biti izuzeta iz opštih zakona o javnim nabavkama. Pozorište nije fabrika asfalta, niti je muzej stovarište sekundarnih sirovina. Nabavka umetničkih usluga i materijala mora se vršiti po pojednostavljenim, specifičnim procedurama, gde estetski sud ima prvenstvo nad ekonomskim.
- Vraćanje autonomije ustanovama kulture. Upravnici moraju ponovo postati umetnički lideri sa punom odgovornošću za svoj rad, a ne administrativni izvršioci. Ako upravnik nema slobodu da rizikuje i bira saradnike mimo birokratskih šablona, onda nam upravnici i ne trebaju – zamenimo ih algoritmima.
- Ukidanje projektnog terora. Finansiranje kulture mora biti stabilno i programsko, a ne zasnovano na ponižavajućem "pisanju projekata" gde se umetnici takmiče ko će bolje lagati u aplikacionim formularima.
Gospodo u ministarstvima, sekretarijatima i upravama, skinite svoje teške, administrativne ruke sa vrata srpske kulture! Pustite umetnike da greše, da lutaju, da stvaraju i da nas uznemiravaju. Jer društvo koje ima savršeno uredne finansijske izveštaje u kulturi, a nema nijednu veliku predstavu ili izložbu o kojoj se priča po kafanama i ulicama, to društvo je mrtvo. Ono je samo još jedan dobro arhiviran predmet u nekom velikom, nebeskom registratoru koji niko nikada neće otvoriti.
Reference i napomene
Male novine su bile prvi moderni dnevni list u Srbiji, koji je 1889. godine pokrenuo Pera Todorović. List je bio poznat po oštrom jeziku, društvenoj kritici i uvođenju novih novinarskih formi. ↩
Ćata – arhaičan, narodni izraz za pisara, sitnog činovnika ili birokratu koji se slepo drži slova zakona i administrativnih pravila, bez obzira na suštinu i zdrav razum. ↩
Zakon o javnim nabavkama Republike Srbije, u svojim različitim iteracijama, često je kritikovan od strane kulturne javnosti zbog svoje rigidnosti i neprilagođenosti specifičnostima umetničke produkcije. ↩
Najčešća pitanja i odgovori
Na koji način Zakon o javnim nabavkama konkretno šteti pozorištima?
Ovaj zakon primorava pozorišta da umetničke materijale, poput specifičnih boja za scenografiju, istorijskih kostima ili angažmana jedinstvenih umetnika, nabavljaju kroz komplikovane tenderske procedure. To dovodi do situacija gde se bira najjeftiniji, a ne najkvalitetniji materijal, što direktno degradira estetsku vrednost predstave i usporava proces rada.
Zašto se muzejski kustosi žale na preveliku administraciju?
Kustosi danas troše više vremena na pisanje projektnih aplikacija, kvartalnih izveštaja o samovrednovanju i pravdanje sitnih troškova nego na naučno-istraživački rad i konzervaciju eksponata. Birokratski aparat zahteva stalno dokazivanje 'produktivnosti' kroz proste brojke, zanemarujući suštinski kvalitet i dugoročni kulturni značaj njihovog rada.
Šta je to 'projektno finansiranje' i kako ono utiče na kulturu?
Projektno finansiranje je model u kojem se novac dodeljuje za kratkoročne aktivnosti sa unapred definisanim, često banalizovanim ciljevima, umesto za stabilno, sistemsko delovanje institucija. To primorava muzeje i pozorišta da se bave populističkim temama koje lakše prolaze kod administrativnih komisija, umesto da neguju visoku umetnost i duboka istraživanja.
Kako se položaj umetnika danas razlikuje od zlatnog doba srpske kulture?
U prošlosti su umetnici i upravnici imali visok stepen autonomije i društvenog ugleda, dok su državne strukture služile kao pokrovitelji, a ne kontrolori. Danas je umetnik sveden na 'pružaoca usluga' u okviru rigidnog javnog sektora, gde je podređen volji i odlukama nekompetentnih partijskih kadrova i administrativnih sekretara.
Postoji li rešenje za oslobađanje kulture od birokratskog pritiska?
Rešenje leži u donošenju posebnog zakona o kulturi koji bi prepoznao specifičnost umetničkog rada i izuzeo ga iz opštih, rigidnih zakona o javnom sektoru. Potrebno je vratiti odlučivanje u ruke strukovnih udruženja i umetničkih saveta, te drastično smanjiti broj administrativnih koraka potrebnih za realizaciju umetničkih projekata.